Vrste i uzroci nagluvosti

Razlikujemo gubitak sluha uzrokovan poremećajem u prenosu zvuka i gubitak sluha koji se bazira na poremećaju u detektovanju zvuka. Poremećaj u prenosu zvuka obično je uzrokovan mehanički, na primjer ušnim voskom. Najčešći oblik nagluvosti je staračka nagluvost koja se ubraja u poremećaje u detektovanju zvuka.

Staračka nagluvost
Jedan od najčešćih uzroka gubitka sluha je staračka nagluvost. Pritom se ćelije s dlačicama u unutrašnjem uhu oštećuju trošenjem i otkidaju. Zbog toga ne mogu više prenositi zvuk pa dolazi do gubitka sluha. Od 40. godine starosti slušna sposobnost kontinuirano opada. Gubitak sluha, koji obično nastupa polako, često se ne uočava odmah jer tonovi ne postaju samo tiši, već se zvuci i govor teško raspoznaju.

Nagluvost uzrokovana bukom
Trajno opterećenje bukom većom od 85 decibela, na primjer u industrijskim pogonima ili glasnom saobraćaju, dovodi do gubitka sluha. Čak i pojedinačni ekstremni doživljaji buke, na primjer prasak u neposrednoj blizini osobe ili kretanje aviona, mogu nepovratno oštetiti sluh. Kao i kod staračke nagluvosti, dolazi do oštećenja ćelija s dlačicama koje više ne mogu prenositi zvuk.

Poremećaj u prenosu zvuka ili poremećaj u detektovanju zvuka
Bolesti i nezgode takođe mogu dovesti do gubitka sluha, kao na primjer upale srednjeg uha, rubeola, zauške ili prelom slušnih koščica. U tim slučajevima se najčešće govori o gubitku sluha usljed poremećaja u prenosu zvuka ili poremećaja u detekciji zvuka. Kod poremećaja u prenošenju zvuka u pitanju je umanjeno mehaničko prenošenje zvuka u spoljašnjem dijelu uha ili srednjem uhu. Kod poremećaja u detekciji zvuka (senzoneuralni gubitak sluha) oštećenje je u unutrašnjem uhu ili katkad u slušnom živcu koji vodi ka mozgu. Uzroci gubitka sluha između ostalog mogu biti starost (staračka nagluvost), buka, upale unutrašnjeg uha, infekcije ili Ménièreova bolest. Ménièreova bolest je oboljenje unutrašnjeg uha kod kojeg dolazi do osećaja pritiska u uhu, vrtoglavica koje traju satima, mučnine i povraćanja te pojačane nagluvosti pogođenog uha. Bolest često počinje smetnjama na dijelu dubokih tonova i pritiskom u ušima dok se ne pojave prvi napadi vrtoglavice.

Tinitus
Poseban slučaj poteškoća sa sluhom predstavlja tinitus – šum ili pištanje u ušima. Uzroci mogu biti različiti. Nekad su to stalni ili privremeni uticaj buke, ali često i stres, oboljenja metabolizma, upale vilice ili zuba, kao i problemi sa vratnim delom kičmenog stuba. Zato je teško pronaći određeni uzrok.

Slušna sposobnost određuje se pomoću dvije jedinice: visine tona i glasnost. Visina tona (frekvencija) mjeri se u hercima, a cijeli raspon sluha obično se nalazi između 20 i 20.000 herca (Hz). Naš sluh najosjetljivije reaguje na raspon frekvencije od 500 do 4.000 herca (Hz) – što je raspon ljudskog govora.

Po pitanju glasnosti zvuka – koja se mjeri decibelima – granica neprijatnosti nalazi se pri 95 do 100 decibela (dB). Za sve iznad te granice potrebna je zaštita sluha.

Uz pomoć te dvije jedinice određuje se prag čujnosti. Prag čujnosti je nivo zvuka koji uho čuje. Zavisi od frekvencije. Za frekvenciju od 2.000 Hz kod zdravog sluha se određuje zvučni pritisak od 0 dB. Na osnovu toga razlikujemo pet stadjuma nagluvosti:

Uredan sluh: odstupanje slušne sposobnosti od određenog praga čujnosti do 20 dB je u rasponu urednog sluha.

Blaga nagluvost je u pitanju kod odstupanja više od 20 dB, pri čemu se na primjer kucanje ručnog sata ili šum lišća akustično više ne raspoznaju. Pogođene osobe mogu čuti tek tonove intenziteta od 25 do 40 dB.

Umjerena nagluvost počinje gubitkom sluha od 40 dB. To odgovara otprilike osnovnim zvucima u naseljenim mjestima. Osobe pogođene umjerenom nagluvošću mogu čuti tek tonove intenziteta od 40 do 60 dB.

Teška nagluvost nastaje kod najmanje 60 dB. U tom slučaju ne možemo pratiti sagovornika ni kod normalne glasnosti govora.

Nagluvost na granici s gluvoćom počinje kod gubitka sluha s više od 80 dB. U tim se slučajevima ne čuju ni muzika ni zvukovi saobraćaja. Ako se gotovo pa ništa više ne čuje, u pitanju je gluvoća.